Vaš Medo Zeleni

Dragi moji fanovi, dragi prijatelji...!!!

Eto godina 2015 ide kraju. Trudili smo se sve vrijeme, da vam našim objavama zadržimo pažnju na našoj stranici. Sama slikovnica u kojoj sam ja, Medo Zeleni glavni lik,došla je i ove godine u mnoge dječje ruke. Došla je u ruke i mnogih mama i očeva, djedova i baka( bar se nadam) koji su svojim unucima pročitali pjesmice o pustolovinama Mede od zelenog pliša. No
sve to ne bi bilo to da djeci niste čitali. Kad porastete djeco, čitati ćete sami,a mogu vam poručiti samo jedno...volite svoje roditelje, bake i djedove , dok ih imate...ako roditelji vaših roditelja ne žive s vama posjetite ih i uljepšajte im barem jedan dan njihovih poznih godina...Onda ću ja biti još sretniji...Baka iz moje slikovnice, pozvana je u goste u obitelj koja je mene prigrlila, kako ne bi bila sama...
Večerom na Badnju večer, završile su moje pustolovine iz slikovnice, ali moj život se nastavlja na facebook stranici, na stranici moga bloga u objedinjavanju i objavljivanju stihova za djecu , nastavlja se kroz moje Fb prijatelje koji me posjećuju na mojoj stranici...zbog čega sam svima neizmjerno zahvalan.
Utjecaj onih koji me čitaju i onih koji me prate na Fb-u i blogeru ,
te na raznim portalima za djecu i web stranicama, sigurno su
rezultat i ovog proglašenja knjige mjeseca prosinca 2015 god.
slikovnice Pustolovine Mede od zelenog pliša.
Zahvaljujem svima Vama zajedno s mojom autoricom,
pjesnikinjom i ilustratoricom Ljerkom Varga, koji ste nas zadužili i darovali svojim glasovima.
Želimo Vam blagoslovljene Božićne blagdane, kao i zdravu i zadovoljnu novu 2016 godinu.
Srdačno Vaš
Medo od zelenog pliša

                                                                       

UGODNI  VAM DANI ADVENTA

MAČAK TIGI

Mačak Tigi čudna je faca

Stalno se drži dvorišnog placa

Ali ipak mnogima smeta

Čudne ima susrete sa svojih izleta.

Pas je neki imao nešto protiv njega

Skoro je platila zadnja noga

No oporavio se brzo od svega toga

Eto na tratini uživa uz maslačak stoga.

No mora se reći da Tigi region brani

Nije samo riječ o teritoriju i hrani

Mnogo je tu veći ulog koji čuva

Ne samo po danu već i kad noć je gluha.

Nedavno je Tigi postao sretan tata

Pa nije čudo za naraštaj strah ga hvata

Ma sjedio i kao ptica na grani

On sada odlučno novu obitelj  brani.

Mačići mali i ponosna mama

Brani ih naravno i ona sama

Ali ipak dobro je znati

Da ih Tigijevo oko zaštitnički prati.

Tako je mačak Tigi prava pravcata faca

Stalno se drži svog vlastitog placa

Dok je na tratini tu nikom ne smeta

Ali kad ode dalje odmah je nečija meta.

No Kruno se zaista ponosi njime

Od Krune je dobio i tako lijepo ime

Od srca je na svemu Tigi zahvalan

Ipak ne želi biti od tučnjava bolestan.

@ljerkavarga

OBITELJ VRABACA

U rano jutro

Za buđenja dana

Već je počela

Svađa sred grana

Čitava obitelj vrabaca

Sletjela je burno

Brzo su se posvađali

I razišli žurno.

Ne znam što je bio

Uzrok glasne svađe

Dali zrno žita

Il ih ljubav snađe

Još dugo su poslije

Na rubu krova

Raspravljali vrapci drugi

Na zbivanja nova.

Javljali su brzo

Cijelom vrapčjem rodu

U granama višnje

Stare što se zbilo

I kako se vrabac naočit

Iz susjedstva

Baš u njihovu ljepoticu

Do kljuna zaljubio.

Tako je u jutro rano

Za buđenja dana

Susjedstvo cijelo

Odmah sve saznalo

A mladi je par već

Sagradio gnijezdo

I u njemu kažu

Živi presretno.

(2014)

@ljerkavarga

                                              BALONČICA I SVETI NIKOLA

Nekakva sveta tišina bila je u sobi. Balončica se probudila i pogledala je prema prozoru,u kojemu su stajale njezine čizmice Bile su čiste i sjajne , a iz čižmica su virili slatkiši. Šaren paketići bombona i čokoladnih štapića. Bio je tu i paketić slasnih keksa, istih kakve je baka znala ispeći, ali i lijepa slikovnica naslonjena na čizmice, jedna lutkica i mali porculanski slonić. Bila su tu i dva balona u obliku čarapa, i veliki balon koji je sličio Svetom Nikoli…

Nije dobila niti jednu zlatnu šibu. Ma ne, nije ona bila zločesta. Sviđale su joj se zlatne šibe sa šarenim mašlicama i lijepo bi izgledala  u onoj praznoj vazi na vitrini. Ali sada je samo slonića od porculana pospremila na vitrinu, pored prazne vaze. No šarena slikovnica baš ju je obradovala. Malo je pogledala slike,uto je mama otvorila vrata.

          -Dobro jutro, mama ! Pogledaj moje čižmice !Pune su svega! O, hvala Svetom Nikoli. Sve je lijepo, svi darovi, ali slikovnica mi se najviše sviđa. Ima puno priča, ali i pjesmica…baš mi se sviđa! Molim te kad ćeš imati vremena, da mi čitaš.- skakutala je veselo Balončica oko mame.

         -Naravno dušo,- pomilovala je mama skakutavu malu, veselu glavicu. Začulo se zvono na vratima, a tata je otvorio vrata. Došla je baka, pa su mogli sada svi zajedno na doručak.

Balončica je ushićeno ispričala baki , što joj je sve donio Sveti Nikola i kako joj se najviše sviđa lijepa šarena slikovnica.

         -Kad dođem k tebi , ponesti ću slikovnicu, a ti ćeš mi onda čitati bako.- veselo je i uzbuđeno brbljala.

Vani je bio oblačan i maglovit i hladan dan. Snijega nije bilo…Poslije doručka baka je pričala kako je to nekad bilo u njezinom selu, kad je ona bila mala. Kada je dolazio Nikola, pratio ga je Krampus. Crna spodoba koja je bila opasana lancima, sa kojima je zvonio tako su svi znali da dolaze. Na leđima je nosio crnu vreću, punu zlatnih šiba. Bile su namijenjene djeci koja nisu slušala roditelje, koja nisu dobro učila, koja su lagala i često posjećivala voćnjake susjeda berući voće.

Sveti Nikola imao je bijelu bradu i dugačku bijelu halju, a na glavi visoku zlatnu kapu. Na leđima je nosio bijelu vreću, punu šarenih poklona djeci koja su ih svojim ponašanjem zaslužila. Isto tako nosio je poklone siromašnoj djeci, koja nisu imala obitelj.

        -Uvijek se rado sjećam tih dana prosinca.-pričala je baka Svi smo se veselili danima prije Božića. Kićenju bora, slami pod stolom u kuhinji, sijanju pšenice. Ali i zime su bile snježne, pa smo mi djeca imali puno igranja na snijegu. Da bili su to dani u godini koje najradije pamtim- …pričala bi baka još, ali trebala je s mamom pripremati ručak i pospremiti kuhinju poslije doručka.

Tata je otišao  počistiti auto i pospremiti garažu. Balončica je ostala sama. Uputila se u  svoju sobu. Kad je otvorila vrata, baloni su se veselo zanjihali. Veliki balon koji je sličio Svetom Nikoli, klimnuo je glavom kao da pokazuje prema slikovnici. Kao da je htio reći, da će joj slikovnica biti jedno vrijeme najljepše društvo.

Priču napisala:@ljerkavarga

SJENICA I VJEVERICA

Vjeverica Mila

brza je bila

 pa zar je to čudo

 kad trči ludo

 spretno se penje

 i svuda stigne

 pa nije čudo bilo

 da ispred sjenice

 slastan zalogaj

 kruha digne…

 Sjenica se preplašila

 ali iako mala

 iz sveg je glasa

 na Milu kričati stala...

 A Mila je sjenicu

samo gledala

 i shvatila

 da je kruh

 hrana njezina.

 Znam

 da ju je bilo

 užasno sram...

 Kao što je brzo

 kruh zgrabila

 sad ga je samo

 ispustila i ostavila

 hitro poskočila

 sjenicu prepala

 a onda brzo

 u krošnji nestala...

 (2013)

@Ljerka Varga

MAČAK PIŠE PISMO

Sjeo je mačak pisati pismo

perom starog pijevca sa plota

što da napiše, kako da počne

misao jedna stalno mu se mota.

Draga moja, eto dugo se vidjeli nismo,

sad mjesec je počeo zimske ljubavi

odlučih zato napisati Vam jedno pismo.

oprostite ne znam kako početi.

Uskoro bit će zaljubljenih dan,

pa Vas draga na ples pozivam,

plesat ćemo krovovima, prošetati vrtovima,

bit će to naše vrijeme,naš jedini san.

Tako je mačak pisao pismo,

mački u susjedstvu,susjedi novoj,

ljepotica prava ona je bila,

jedina mačka u ulici ovoj.

Čula je ona da on dobro svira,

da zanosno priča i dobro pleše,

shvatila je da ima lijepih  manira,

a dosadnima sve u brk kreše.

Tako su kažu plesali te noći,

mjesec je znatiželjan pratio ih smjelo,

šetali  vrtovima,do iza ponoći,

večer je bila krasna, i dobro jelo.

Bilo je vrijedno pisati pismo,

ljubav je ta dugo topla trajala,

a onda je ona jednog proljetnog dana,

sa tri mačića pred njim stajala.

To bila je slika, što pamtit će dugo,

proljeće se suncem nasmijalo spretno,

a on je ponosno na rub cvjetnjaka sjeo,

i dugo, dugo preo ponosno i sretno.

15'@ljerkavarga

VRABAC POKUĆARAC

Svako jutro na grani

Uvijek rano rani

Pa se iz sveg glasa

Živkanjem raspojasa

Budi cijelo susjedstvo

Što pod strehom spava

Stalno mu se vrti

Crno siva glava

Najstariji vrabac

On je svima znanac

Morao bi znati

Da se vika jutrom

Nikad ne isplati

Vrebao ga mačak

Ganjala ga svraka

Ali on ne mari

Nego tjera svoje

Od jutra do mraka

Sjaji mu se perje

Tamno sive boje

On još nije starac

Svi ga ovdje zovu

Vrabac pokućarac

(2013)

 @Ljerka Varga

Djedovi mjehuri od sapunice

Našao sam stari šešir moga djeda

kao da ga vidim kako na trijem sjeda,

usput sam umio pekmezom uprljano lice,

a djed sjedi i pravi mjehure od sapunice.

Šešir mi je njegov pao sve do uha

ja nasmijan, jer djed ima puno duha,

da pokaže kako i on zna da puše,

a mjehuri polete pa se odmah sruše.

Nikada mi to nije jasno bilo,

onda me je djed uzeo u krilo,

dok zadnji je mjehur, pao mi na nos,

dvorištem je preletio žutog kljuna, kos.

Bili su to dani, tako se sjećam djeda,

čuvam njegov šešir, a kosa mi već sijeda,

sjećam se njegovog nasmijanog lica.

igara naših i mjehura od sapunica.

@ljerkavarga

TRICIKL

Dobila je Maja tricikl na dar

da je znala odmah voziti ga bar,

prva je vožnja u grabi završila,

a Maja se baš strašno uplašila.

Al onda je dalje sve dobro bilo

vozila se svuda brza kao krilo

a seka joj Janja iza nje je bila

 Maja je sad spretno kormanila.

Tako je u vožnji prolazio dan

tricikl  poklon vrlo koristan

a dan je objema kratak jako bio,

i on je uz njih puno naučio.

@ljerkavarga

ZVIJEZDE PADALICE

Bio jednom dječak po imenu Vinko. Još nije išao u školu, ali imao je uvijek puno pitanja. Svakome tko se kraj njega našao, postavljao je i takva pitanja, na koja mu često nisu znali odgovoriti.

Mama je dozvolila malom Vinku, da sjedi na daski prozora prije nego legne u krevet. Večer je bila lijepa i topla, a nebo vedro osuto zvijezdama. Sjedio je i promatrao nebo. Zvijezde su treperile veselo. Mjesec samo što nije izašao iznad šume. Vinko je volio gledati zvijezde, jer mu je djed pričao da zvijezde padaju, pa da pri tom za sobom ostavljaju svijetli trag.

-Svaki puta kad padne zvijezda, moraš poželjeti nešto, pričao mi je moj otac,- znao je reći djed. Ali Vinko je bio mali i nije mogao brzo smisliti želju, a i zvijezda padalica svaki bi ga puta iznenadila. Tišinu večeri samo su remetili zrikavci iz trave pokraj plota i lavež pasa iz susjedstva. Gledajući u nebo , oči su mu postale teške. Počeo je drijemati.

Polako se spustio u krevet i utonuo u mekani jastuk i nestao ispod pokrivača. Baš je mjesec izašao iza šume i obasjao Vinkovo zadovoljno lice i ruke koje je pružio prema prozoru, kao da želi nekog dohvatiti. U tom je trenu pala jedna zvijezda i kao da je prosula zvjezdani prah, cijela je soba sjajila nekim čarobnim sjajem. Pa ovo je čarolija, pomislio je, a sada ću imati vremena zaželjeti želju. Želim da dobijem brata ili sestricu, da ne budem sam. Noć je tekla dalje, a Vinko je sanjao svoje dvorište i sebe kako trči za loptom. Odjednom se začuo dječji plač i vidio je majku ispod drveta marelice gdje je stajao veliki stol i klupa. Držala je u rukama jastuk koji je plakao.

-Kako može jastuk tako glasno plakati?-pitao se, no lopta je udarila u stol i jastuk je prestao plakati. Majka ga je pogledala, ali Vinko je već otrčao dalje veselo za loptom. Neka čudna sreća ga je zagrlila i kao da mu je netko šapnuo:- Nećeš više biti sam Vinko !-

Veliki crveni pijevac uporno je kukurikao na sredini dvorišta, budeći dan. Sretan od lijepih snova, potrčao je u kuhinju. Baka je pripremala doručak, a tata ga je veselo pozdravio.  

-Vinko, već si budan, dođi !- radosno ga je zagrlio otac,- moram ti nešto reći, Noćas se je dogodilo nešto lijepo. Dobio si sestricu.-

Vinko je veselo zagrlio oca, mahnuo je baki i poslao joj rukom pusu.

-Djede,djede,- vikao je iz sveg glasa,- sanjao sam zvijezdu padalicu i zaželio da dobijem bracu ili seku i želja mi je ispunjena. Rekao je tata da sam dobio sestricu.-

Pijevac je još dva puta zakukurikao veselo, a sunce se pojavilo iza oblaka i veselo zasjalo dvorištem.

Medina biblioteka@LjerkaVarga...Snovi u kulama...Priče...

SNOVI U KULAMA

Snovi nam žive u kulama

 i dvorcima od papira,

 na stranicama knjiga,

 bilo da pišemo svoje ili čitamo tuđe.

Može li biti nešto nestvarnije

nešto luđe, kad se naši snovi sakriju

 u neku kulu u sobu nekog dvorca,

 gdje odvija se život u priči.

 No ona naravno na knjigu sliči,

koja se napeto čita od početka do kraja,

 naslov se sa krajem spaja,

tu dijelom ostaje naša mašta i naši snovi.

 Tada počinje neke priče okvir novi,

 u novoj knjizi, počinje za nas nova bajka,

koja teče kao rijeka,

 koja okružuje neki dvorac.

Tu je kao u pravilu izgrađen most

 i velika pomična vrata pred ulazom

u priču stoji autor i nekoliko lakeja.

 Puštaju vas u predvorje dvorca,

 crveni tepih u odaje

 i dvoranu kulminacije vodi,

 za vama se zatvaraju vrata,

garda Napetosti

zauzima svoja stražarska mjesta,

da vam ne padne na pamet

 da napustite priču prije kraja,

 a ona vas vodi po hodnicima snova.

Uvijek je zapletenija, uvijek nova.

Tek kad pada zadnji kadar,

garda otvara vrata,

pušta vas u pravu zemlju snova, zastor pada,

 korice se zatvaraju knjige i svijetla se gase,

potrošeni dio sadržaja odlazi sa vama

 u zemlju pospanih čitaća,

a i onaj stvarni stisnut između korica,

miruje i čeka .

 Možda ga otvori uskoro ruka neka ,

koja će znati stranice listati,

sa svakom živjeti , očima znatiželjno blistati.

 Kad kapci se očni lagano u prvi san spuste,

jer obično se čita noću,

 prepustite se neka vas mašta

kroz svoj svijet vodi do sutra. Do jutra.

Medina biblioteka@ljerkavarga...Šešir pun snova...

GATALINČICA -

Bilo je sparno ljetno popodne, jedno od onih kad vruć zrak titra u daljini. Krošnje drveća nisu se micale niti jednim listom. Nekakva čudna tišina kao da je legla na cijeli kraj. Ni vrapca da se javi. Baka je sjedila u hladu ispod oraha, gdje je ipak bilo malo svježije u dubokoj hladovini, gdje nije dopiralo sunce. Unuka se igrala na prostrtoj deki svojim lutkama i slušala kako baka pripovijeda.

-Bilo je to davno. Uvijek kad je ovakva omorina, sjetim se, govorila je moja baka, da će biti kiše, ako se začuje kreket žabe negdje u krošnji.-

Ne znam što bi žaba radila gore na drvetu, mislila je unuka, ali baka je nastavila.

-Ima jedna mala zelena žabica koju je zla vještica davno začarala. Ta je žabica u stvari princeza, koja se je voljela igrati na livadi i jako je voljela nositi zelenu haljinu. Zvala se Linka. Znala je već jutrom bosa trčati po rosnoj travi,sakupljati cvijeće i trave, listove četverolisne djeteline, tražeći u svemu neko značenje. O svemu je pričala sa svojom dvorskom damom-dadiljom, pa je cijeli dvor znao da princeza pogađa značenje nekih trava , povezanih sa nekim događajem. A znala je princeza gledati i u listove drveća, pa ako je netko volio neko drvo, njegova se sudbina mogla  iščitati iz žilica lista. Tako su svi na dvoru govorili da princeza gata, pa su ju od milja prozvali Gatalinka. Jednoga je dana Gatalinka trčala parkom i pred njom se odjednom pojavi neka žena u sivoj  haljini sa crnim šeširom na glavi. U ruci je držala list nekog drveta ili grma, koji je imao po rubu bodlje. Gatalinčica ju je gledala začuđeno. Još nikad nije vidjela takvu osobu na dvoru ili u okolini. Bila je to zla vještica iz tamne hrastove šume,koja je uzela lik žene koja sakuplja kupine. Njoj  je Gatalinka bila velika smetnja.  Gatalinčica to nije znala.

-Hoćeš li mi pročitati sudbinu iz ovog lista , princezo ?- obratila joj se vještica umilno.

Gledala je Gatalinčica bodljikav list, a bio je to list božikovine. Oprezno ga je uzela u ruku, ali ne dovoljno oprezno. Jedna ju bodlja ubode u prst, a ona odskoči i jauknu bolno.

-Ha,ha,ha,-nasmijala se glasno vještica, - nećeš više nikada nikome gatati. Za kratko vrijeme pretvoriti ćeš se u malu zelenu žabu, koja će od  sada pa dovijeka živjeti ljeti u krošnji stabla ili grma, bilo gdje na svijetu, a da znadu gdje si, javljati ćeš se kreketanjem samo onda kada će se spremati kiša ili nevrijeme.-

I nestala je  ta čudna žena , iznenada kako se i pojavila. Sve je to vidjela i čula njena dvorska dama-dadilja, koja ju je neopazice pratila, dotrčala je do Gatalinčice baš u trenutku kad je nestala u travi. Sva uplakana, stavila je Gatlinčicu na obližnje drvo.

Prolazi vrijeme. Uvijek od onda kada je sparina, čuje se umiljat kreket male žabice iz krošnje drveta.

 Medina biblioteka@ljerkavarga