Djedovi mjehuri od sapunice

Našao sam stari šešir moga djeda

kao da ga vidim kako na trijem sjeda,

usput sam umio pekmezom uprljano lice,

a djed sjedi i pravi mjehure od sapunice.

Šešir mi je njegov pao sve do uha

ja nasmijan, jer djed ima puno duha,

da pokaže kako i on zna da puše,

a mjehuri polete pa se odmah sruše.

Nikada mi to nije jasno bilo,

onda me je djed uzeo u krilo,

dok zadnji je mjehur, pao mi na nos,

dvorištem je preletio žutog kljuna, kos.

Bili su to dani, tako se sjećam djeda,

čuvam njegov šešir, a kosa mi već sijeda,

sjećam se njegovog nasmijanog lica.

igara naših i mjehura od sapunica.

@ljerkavarga

TRICIKL

Dobila je Maja tricikl na dar

da je znala odmah voziti ga bar,

prva je vožnja u grabi završila,

a Maja se baš strašno uplašila.

Al onda je dalje sve dobro bilo

vozila se svuda brza kao krilo

a seka joj Janja iza nje je bila

 Maja je sad spretno kormanila.

Tako je u vožnji prolazio dan

tricikl  poklon vrlo koristan

a dan je objema kratak jako bio,

i on je uz njih puno naučio.

@ljerkavarga

ZVIJEZDE PADALICE

Bio jednom dječak po imenu Vinko. Još nije išao u školu, ali imao je uvijek puno pitanja. Svakome tko se kraj njega našao, postavljao je i takva pitanja, na koja mu često nisu znali odgovoriti.

Mama je dozvolila malom Vinku, da sjedi na daski prozora prije nego legne u krevet. Večer je bila lijepa i topla, a nebo vedro osuto zvijezdama. Sjedio je i promatrao nebo. Zvijezde su treperile veselo. Mjesec samo što nije izašao iznad šume. Vinko je volio gledati zvijezde, jer mu je djed pričao da zvijezde padaju, pa da pri tom za sobom ostavljaju svijetli trag.

-Svaki puta kad padne zvijezda, moraš poželjeti nešto, pričao mi je moj otac,- znao je reći djed. Ali Vinko je bio mali i nije mogao brzo smisliti želju, a i zvijezda padalica svaki bi ga puta iznenadila. Tišinu večeri samo su remetili zrikavci iz trave pokraj plota i lavež pasa iz susjedstva. Gledajući u nebo , oči su mu postale teške. Počeo je drijemati.

Polako se spustio u krevet i utonuo u mekani jastuk i nestao ispod pokrivača. Baš je mjesec izašao iza šume i obasjao Vinkovo zadovoljno lice i ruke koje je pružio prema prozoru, kao da želi nekog dohvatiti. U tom je trenu pala jedna zvijezda i kao da je prosula zvjezdani prah, cijela je soba sjajila nekim čarobnim sjajem. Pa ovo je čarolija, pomislio je, a sada ću imati vremena zaželjeti želju. Želim da dobijem brata ili sestricu, da ne budem sam. Noć je tekla dalje, a Vinko je sanjao svoje dvorište i sebe kako trči za loptom. Odjednom se začuo dječji plač i vidio je majku ispod drveta marelice gdje je stajao veliki stol i klupa. Držala je u rukama jastuk koji je plakao.

-Kako može jastuk tako glasno plakati?-pitao se, no lopta je udarila u stol i jastuk je prestao plakati. Majka ga je pogledala, ali Vinko je već otrčao dalje veselo za loptom. Neka čudna sreća ga je zagrlila i kao da mu je netko šapnuo:- Nećeš više biti sam Vinko !-

Veliki crveni pijevac uporno je kukurikao na sredini dvorišta, budeći dan. Sretan od lijepih snova, potrčao je u kuhinju. Baka je pripremala doručak, a tata ga je veselo pozdravio.  

-Vinko, već si budan, dođi !- radosno ga je zagrlio otac,- moram ti nešto reći, Noćas se je dogodilo nešto lijepo. Dobio si sestricu.-

Vinko je veselo zagrlio oca, mahnuo je baki i poslao joj rukom pusu.

-Djede,djede,- vikao je iz sveg glasa,- sanjao sam zvijezdu padalicu i zaželio da dobijem bracu ili seku i želja mi je ispunjena. Rekao je tata da sam dobio sestricu.-

Pijevac je još dva puta zakukurikao veselo, a sunce se pojavilo iza oblaka i veselo zasjalo dvorištem.

Medina biblioteka@LjerkaVarga...Snovi u kulama...Priče...

SNOVI U KULAMA

Snovi nam žive u kulama

 i dvorcima od papira,

 na stranicama knjiga,

 bilo da pišemo svoje ili čitamo tuđe.

Može li biti nešto nestvarnije

nešto luđe, kad se naši snovi sakriju

 u neku kulu u sobu nekog dvorca,

 gdje odvija se život u priči.

 No ona naravno na knjigu sliči,

koja se napeto čita od početka do kraja,

 naslov se sa krajem spaja,

tu dijelom ostaje naša mašta i naši snovi.

 Tada počinje neke priče okvir novi,

 u novoj knjizi, počinje za nas nova bajka,

koja teče kao rijeka,

 koja okružuje neki dvorac.

Tu je kao u pravilu izgrađen most

 i velika pomična vrata pred ulazom

u priču stoji autor i nekoliko lakeja.

 Puštaju vas u predvorje dvorca,

 crveni tepih u odaje

 i dvoranu kulminacije vodi,

 za vama se zatvaraju vrata,

garda Napetosti

zauzima svoja stražarska mjesta,

da vam ne padne na pamet

 da napustite priču prije kraja,

 a ona vas vodi po hodnicima snova.

Uvijek je zapletenija, uvijek nova.

Tek kad pada zadnji kadar,

garda otvara vrata,

pušta vas u pravu zemlju snova, zastor pada,

 korice se zatvaraju knjige i svijetla se gase,

potrošeni dio sadržaja odlazi sa vama

 u zemlju pospanih čitaća,

a i onaj stvarni stisnut između korica,

miruje i čeka .

 Možda ga otvori uskoro ruka neka ,

koja će znati stranice listati,

sa svakom živjeti , očima znatiželjno blistati.

 Kad kapci se očni lagano u prvi san spuste,

jer obično se čita noću,

 prepustite se neka vas mašta

kroz svoj svijet vodi do sutra. Do jutra.

Medina biblioteka@ljerkavarga...Šešir pun snova...

GATALINČICA -

Bilo je sparno ljetno popodne, jedno od onih kad vruć zrak titra u daljini. Krošnje drveća nisu se micale niti jednim listom. Nekakva čudna tišina kao da je legla na cijeli kraj. Ni vrapca da se javi. Baka je sjedila u hladu ispod oraha, gdje je ipak bilo malo svježije u dubokoj hladovini, gdje nije dopiralo sunce. Unuka se igrala na prostrtoj deki svojim lutkama i slušala kako baka pripovijeda.

-Bilo je to davno. Uvijek kad je ovakva omorina, sjetim se, govorila je moja baka, da će biti kiše, ako se začuje kreket žabe negdje u krošnji.-

Ne znam što bi žaba radila gore na drvetu, mislila je unuka, ali baka je nastavila.

-Ima jedna mala zelena žabica koju je zla vještica davno začarala. Ta je žabica u stvari princeza, koja se je voljela igrati na livadi i jako je voljela nositi zelenu haljinu. Zvala se Linka. Znala je već jutrom bosa trčati po rosnoj travi,sakupljati cvijeće i trave, listove četverolisne djeteline, tražeći u svemu neko značenje. O svemu je pričala sa svojom dvorskom damom-dadiljom, pa je cijeli dvor znao da princeza pogađa značenje nekih trava , povezanih sa nekim događajem. A znala je princeza gledati i u listove drveća, pa ako je netko volio neko drvo, njegova se sudbina mogla  iščitati iz žilica lista. Tako su svi na dvoru govorili da princeza gata, pa su ju od milja prozvali Gatalinka. Jednoga je dana Gatalinka trčala parkom i pred njom se odjednom pojavi neka žena u sivoj  haljini sa crnim šeširom na glavi. U ruci je držala list nekog drveta ili grma, koji je imao po rubu bodlje. Gatalinčica ju je gledala začuđeno. Još nikad nije vidjela takvu osobu na dvoru ili u okolini. Bila je to zla vještica iz tamne hrastove šume,koja je uzela lik žene koja sakuplja kupine. Njoj  je Gatalinka bila velika smetnja.  Gatalinčica to nije znala.

-Hoćeš li mi pročitati sudbinu iz ovog lista , princezo ?- obratila joj se vještica umilno.

Gledala je Gatalinčica bodljikav list, a bio je to list božikovine. Oprezno ga je uzela u ruku, ali ne dovoljno oprezno. Jedna ju bodlja ubode u prst, a ona odskoči i jauknu bolno.

-Ha,ha,ha,-nasmijala se glasno vještica, - nećeš više nikada nikome gatati. Za kratko vrijeme pretvoriti ćeš se u malu zelenu žabu, koja će od  sada pa dovijeka živjeti ljeti u krošnji stabla ili grma, bilo gdje na svijetu, a da znadu gdje si, javljati ćeš se kreketanjem samo onda kada će se spremati kiša ili nevrijeme.-

I nestala je  ta čudna žena , iznenada kako se i pojavila. Sve je to vidjela i čula njena dvorska dama-dadilja, koja ju je neopazice pratila, dotrčala je do Gatalinčice baš u trenutku kad je nestala u travi. Sva uplakana, stavila je Gatlinčicu na obližnje drvo.

Prolazi vrijeme. Uvijek od onda kada je sparina, čuje se umiljat kreket male žabice iz krošnje drveta.

 Medina biblioteka@ljerkavarga